Ne, nije mi to predvidjela nijedna baba, nijedan nostradamus ni notredamus, sama sam si to predvidjela uzimajući u obzir okolnosti u kojima provodim svoj život i Belle& Sebastian pjesmu It Could Have A Brilliant Career. Trenutno mi je dvadeset tri i bolujem od kroničnog mrženja svog posla, pa makar bio on i studentski. Jest, mrženje je riječ, glagol.
Primjerice, radni ljudi navodno o samoubojstvu najčešće razmišljaju ponedjeljkom. Ne znam je li to znanstveno dokazano, ali zaista je moguće. S druge strane, ja o samoubojstvu, o smrti, davljenju, nabijanju na kolac ili bacanju s MSU-a razmišljam svakog jutra kad ubrzanim korakom hodam prema jedinom autobusu za Buzin. Ispred mene je šoping centar ispred kojeg je stanica koja se zove Muzej suvremene umjetnosti, no nikad nisam čula da je tu stanicu itko tako nazvao. Naravno, samo crvotočina bi me mogla s jedne strane raskrižja prebaciti na drugu, da čak i stignem na taj bus, naguram sebe cijelu unutra, dodirujem ostale ljude, susrećem njihove poglede i osjećam njihove osebujne mirise.

Zaista je moguće da ljudi o samoubojstvu razmišljaju ponedjeljkom, no što je s onima koji o tome razmišljaju svakodnevno, pitam se.  Jednom sam Vedranu ispod MSU-a  rekla da je to objekt toliko ružan da poželiš umrijeti i počela recitirati Preobraženja (puka slučajnost, bez hipsterskih ili pretencioznih primisli). U neko od sljedećih sivih jutara, kad su šmrkom prali kukaste križeve s muzeja, dokučila sam da se radi samo o tome da sam frustrirana činjenicom da unutra sjede ljudi koji vole raditi svoj posao, koji ne razmišljaju da postave sjekiru na kraj tobogana kojeg, eto, gledam s prozora upravo sad. Vjerojatno ne misle ni da su zeleni brežuljci iza muzeja ustvari grobovi pregaženih novozagrebačkih pudlica, ne misle to, zar ne?

Ideje za samoubojstvo dobivam gledajući CSI Miami i Dnevnik.

Idealan dan započinje kavom i Zarezom, neopisivo opuštajuće, skoro transcendentalno iskustvo. Bez sisetina i riti, osim u službi umjetnosti. Danas je jedan od takvih dana i još uvijek nisam pomislila na samoubojstvo. To što o tome pišem ne računa se jer sam tako odlučila. Kavu pijem iz prugaste ili točkaste šalice, a trenutak kad je prinosim ustima je trenutak samo za mene, trenutak prostorom i vremenom omeđen samo za taj srk. Kava mi se uvijek ohladi jer je pijem zaista sporo, a primjetila sam i da je kratko ostavim u ustima i prije no što nestane kroz probavni trakt, prožme sva skoro osjetila i barem na tren potisne ono biće s kojim usporedno postojim, ispleteno od tuge i frustracija.
Kako svatko ima svoju fugu (ja sam svoju otkrila zahvaljujući Daši Drndić), od same sebe fuga je jutro, bilo kakvo, smeđe ili zeleno, prozor, kava i slova. Bilo koji font, bilo koji rez, artikulirane misli uz pokret listanja nove stranice, uz nečujni vrisak onog drugog ispletenog bića s kojim usporedno živim i udaranje njegove ispletene glave o zid ili Lady Gaga Paparazzi pad s balkona.
Nažalost, u tom trenutku, u trenutku omeđenom prostorom i vremenom, stvorenom za srk i od srka, postojim samo ja. Bez pletiva, molim, dogodila se fuga.

Rob, je li se zvao Rob, glavni lik iz High Fidelity, jedan od rijetkih koji je u tančine uspio analizirati svoju životnu situaciju i koji se u nekom trenutku upitao sluša li ljubavne pjesme jer je nesretan ili je nesretan jer cijeli život sluša ljubavne pjesme.

Jesam li ja nesretna jer radim posao kojeg prezirem ili radim posao kojeg prezirem jer me moja nesretnost u suradnji s ovom povraćotinom od države ukopala na mjestu i onemogućava bilo kakvu promjenu?
Hoće li mi itko odgovoriti na neku molbu za posao? :D
Doživjet ću neki udar, najvjerojatnije udar tramvaja i najvjerojatnije trinaestice, najvjerojatnije negdje u Zvonimirovoj. Najgore od svega je to što uopće nisam suicidalna.
Možda bih trebala početi kupovati coffee to go.

"do posljednjeg crteža", klik za uvećanje

„Do posljednjeg daha“ („A Bout de Souffle“) film je Jean-Luca Godarda iz 1961. godine u kojem Jean Seaberg glumi Francescu Franchini, revoltiranu studenticu novinarstva koja se protiv društvenih normi bori ne-nošenjem grudnjaka.
Negdje u isto to vrijeme daleko od Francuske, šampanjaca i Azurne obale, u malom gradu Rijeci u tadašnjoj Jugoslaviji pokrenuta je „Međunarodna izložba originalnog crteža.“
Iako sam premlada da bih znala kako je to nekad izgledalo, a podaci o tome na internetu ne postoje, pokretanje tog projekta čini mi se kao revolt protiv tadašnjeg režima, njegovih normi i ustaljenih pravila, a opet, i revolt Jugoslavije prema svijetu koji je svodi samo na problematičnu političku situaciju.
Pomno izabrani crteži, avangardni i pomalo nerazumljivi, a opet zanimljivi i vrijedni pozornosti, zasigurno nisu bili ideal komunističkog režima, bratstva i jedinstva.
Početkom prosinca prošle godine, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (MMSU), taj je projekt, iako bez epiteta „originalnog“ oživio po sedamnaesti put. Čini se kako je nekonvencionalna Rijeka, bez obzira na potencijalnu manju posjećenost, savršeno za isto tako nekonvencionalnu manifestaciju.
17. Međunarodna izložba crteža nazvana „Do posljednjeg crteža“ ove godine uključuje i animaciju, tako da posjetitelji, uz animirane filmove 15 stranih i domaćih autora, mogu vidjeti oko 140 originalnih crteža i skica od kojih su ti filmovi napravljeni.
Širok raspon različitih tehnika crtanja, tema i stilova zasigurno će zadovoljiti ljude različitih afiniteta, dobnih skupina i ukusa, pod uvjetom da ne očekujete još jednu megalomansku pretencioznu izložbu.
Autori prisutni na ovoj izložbi još uvijek koriste tradicionalnu tehniku crtanja rukom na papiru ili kompjuteru, a njihovi filmovi izabrani za ovu izložbu pripadaju krugu autorskih filmova koji se uglavnom mogu vidjeti samo na filmskim festivalima.
Autor likovnog postava je Darko Fritz, a ovogodišnji sudionici izložbe su Igor Ćorić, Paul Driessen, Thomas Hicks, Elizabeth Hobbs, Andreas Hykade, Igor Kovalyov, Simone Massi, Izibene Oñederra , Priit Pärn, Michaela Pavlátová  i Vratislav Hlavaty, Daniel Šuljić,  J.J. Villard, Atsushi Wada i Koji Yamamura. Zanimljiva je informacija da su Paul Driessen i Michaela Pavlátová bili nominirani i za Oskara, što svjedoči o neospornoj kvaliteti izabranih animiranih filmova.
Izložba crteža, osim samog postava crteža i animacija, posjetiteljima nudi bogat program predavanja, projekcija i edukativnih programa koje će se održavati u MMSU, Malom salonu i Art kinu Croatia. Tako da, ako vam je dosta priča o Rembrandtu, Tihoj pobuni i njemačkim ekspresionistima i ako vam se već diže kosa na glavi na sam spomen klasične „must-see“ umjetnosti, možete, ali i ne morate pogledati ovu izložbu. Radi se o recentnijim radovima zanimljivih autora koji njeguju različite tehnike crtanja, a bez obzira hoćete li njihove filmove smatrati posljednjim krikom umjetnosti ili nerazumljivim smećem, zaokupit će vašu pozornost i osjetila.
Dođite na izložbu, stavite slušalice i u vlastitoj intimi i s vlastitim mislima, neometano pogledajte nesuvisli film o nosevima ili vješanju povučenog prištavog tinejđera – ili se pravite pametnima gledajući pet minuta u Rembrandtovu grafiku.

GALERIJU SLIKA SA IZLOŽBE POGLEDAJTE OVDJE!

“THE SON OF SATAN” : JJ WILLARD (2005) (ulomak iz filma)

KOMENTAR

slovenska narodna nošnja, klik za uvećanje

Živimo u zemlji gdje je ultimativna vrijednost i zadatak svakog čovjeka koji drži do sebe, da bude bolji od susjeda. Tako kupujemo skupe automobile, gradimo trokatnice, četverokatnice i ostale “polikatnice” ili ljetujemo dva tjedna ako naš susjed ljetuje samo tjedan dana. U vremenu sveopće netrpeljivosti između Hrvata i Slovenaca, koji su nam slučajno i susjedi, odlučila sam posjetiti tu malenu zemlju koja za sebe kaže da je srce Europe, sLOVEniju, kako bih vidjela čime su oni to zaslužili biti u Europskoj Uniji, a njihovi susjedi Hrvati još uvijek vire preko visoke ograde u njihovo europsko dvorište.

Prvi pogled na Ljubljanu nije me baš oduševio. Kroz prozor vlaka vidjela sam samo neke ružne zgrade, beton i sivilo. Pomislila sam kako je Zagreb ljepši pored pruge.

Kako smo moj dečko i ja prvi put bili u Ljubljani, a jedino znanje o tom gradu dobili smo na internetu, došavši na kolodvor nismo imali pojam na koju stranu krenuti. Primjetila sam da je moj proeuropski mentalitet kojim se ponekad tako ponosim, jednostavno zakazao, i da malograđanština koju uporno potiskujem još uvijek iskače iz mene kao Simona Gotovac iz paštete.

Na sreću, ljubljanski kolodvor sadrži jednu bitnu stavku za koju zagrebačke vlasti, tako turistoljubive, još uvijek nisu čule. TIC. Dakle, na ljubljanskom kolodvoru, prije nego uopće dođete u doticaj s asfaltom, gradskim prijevozom i sličnim nepoznanicama, možete saznati sve što trebate znati kako biste sigurno i bezbrižno lutali u potrazi za znamenitostima ili šoping centrima. Kod nas, s istočne strane šengenske ograde, te se informacije mogu saznati tek kad već 15 minuta propješačite do glavnog trga, ako uopće znate na koju stranu krenuti. Naravno, pretpostavlja se da ste proučili, barem površno, grad u kojeg putujete, no tražeći po internetu dobru stranicu za turiste, ako se ne služite hrvatskim jezikom, barem ćete nekoliko puta ispaliti na živce.
Ovako izgleda visitzagreb.com, a ovako visitljubljana.com!

Na službenim stranicama Grada Zagreba ne postoji opcija prebacivanja sadržaja na engleski jezik, a 90 posto sadržaja, što pisanog, što slikovnog, posvećeno je zagrebačkom caru Milanu Bandiću. Valjda se pretpostavlja da hrvatski, kao službeni jezik u Alfa kvadrantu, sektoru 001, govore svi narodi dotičnog sektora. Kao i da svi znaju povijest zagrebačkog imperija.
Kad smo u Turističkom informativnom centru pokupili sve prospekte koji su nas zanimali i saznali o prijevozu u Ljubljani, pješice smo se uputili u centar grada. Hodajući Miklošićevom cestom, pozatoj po Art Nouveau arhtekturi, osjećala sam se europskije nego u Informacijskom centru EU. Sve oko mene bilo je šik. Ljudi, zgrade, ulična rasvjeta.. osjećaj. Europski.
Najeuropskije od svega bilo je ono što uopće nisam znala. Ljubljana je grad na biciklu.

bicikl i street art; klik za uvećanje

Gdje god se okreneš, svugdje su parkirani šareni bicikli s košaricama, a žene svoju odjeću prilagođavaju boji tog super-praktičnog prijevoznog sredstva. Bio je dan prije Stare Godine i jedva sam čekala da padne mrak i da vidim kako je grad okićen za blagdane. Ono što sam vidjela za dana bilo je odlično i maštovito, no navečer možda ipak malo kičasto. Ili su me ipak zagrebačka srca razmazila, pa imam previsoke zahtjeve.
Glavni trg, nazvan po najpoznatijem slovenskom pjesniku Francu Prešernu, mnogo je manji od zagrebačkog, a na njemu dominiraju (kad nema velike pozornice) kip posvećen tom pjesniku i “tromostovlje” – “tri u jednom” most preko rijeke Ljubljanice koja teče preko cijelog grada.
Tromostovlje, kao i većina sveg lijepog u Ljubljani, djelo je najpoznatijeg im arhitekta Jože Plečnika, a na brdu iza Tromostovlja i niza uličica i zgrada, nalazi se poznata Ljubljanska tvrđava.
Hodajući po gradu, primjetila sam da ispred skoro svakog kafića, na simpatičnom panou sa cijenama, stoji ogroman natpis VROČA ČOKOLADA ili KOHANO VINO. Razumijem da je sezona kuhanog vina, no nije mi jasno u čemu je stvar s vrućom čokoladom – zar je ostatak godine ne piju?
U Sloveniji je sve pametno izbrendirano. Na Mestnom trgu u užem centru grada, osim vile koja ispunjava božićne želje, pronašli smo trgovinu koja prodaje jedinstveni slovenski suvenir – piransku sol. A to nije ni sve.. prodaju se i kišobrani i bilježnice s istim logom. Nismo znali je li to za smijanje ili za plakanje. Piranski zaljev je točkica na karti Jadranskog mora, a Slovenci i tu točkicu znaju jako dobro izbrendirati i naplatiti. Koliko samo Hrvatska ima takvih potencijalnih brendova? Gdje se prodaju paška čipka i paški sir? Koji je uopće univerzalni simbol našeg glavnog grada?
Svi pričaju o šestinskom kišobranu.. pa gdje je trgovina s bilježnicama, pernicama i kasicama prasicama koje na sebi imaju male crvene kišobrane? Gdje se šestinski kišobran uopće može kupiti? U centru grada naišla sam na kupke u kojima je sol iz jadranskog mora. Piše izvorno hrvatsko. U izlogu piše da će vrlo rado zamijeniti vaš sitniš u eurima za neki svoj proizvod. Problem je jedino to što prosječan proizvod stoji 130 kuna. Fali nam sitnica koje će na neki način oplemeniti grad. Neki detalji po kojima bi Zagreb bio prepoznatljiv. Šarene zebre ili raznobojni tramvaji, nebitno. Ne bi li bilo divno da u Zagrebu za Trešnjevku vozi žuti tramvaj? Ne bismo morali škiljiti da vidimo broj, a boje same po sebi razbijaju sivilo grada. U Ljubljani su sve klupe kričavo zelene… ništa posebno, a opet upečatljivo.
Problem je u tome što mi u Hrvatskoj sasvim krivo poimamo riječ “europsko”.

tres chic; klik za uvećanje

Ići u Europu ne znači imati sto niskopodnih tramvaja, dvijesto lijepo naštancanih stambenih zgrada na periferiji grada ili najnoviju rukometnu dvoranu. Ići u Europu znači ne premlaćivati irske turiste jer misliš da su Srbi, čitati knjige u tramvajima, voziti raznobojne bicikle s košaricama umjesto forsiranja preseravanja novim automobilima, obnavljati stare zgrade i njihove fasade, a ne izgraditi deset poslovnih tornjeva na godinu. Turiste zanima ono što ne vide u svojoj zemlji, a ne sve jedno-te-isti stakleni neboderi.
Ono što me u Ljubljani nije oduševilo jest činjenica da je tog dana na Prešernovom trgu gostovao Petar Grašo. Ljudi, posebno djeca, nestrpljivo su na hladnoći, uz kobasice, kuhano vino i živu muziku, čekali tog hrvatskog kvazi-glazbenika da udari koju laku notu. Samo nekoliko dana kasnije istog su Grašu čekali i zagrepčani na svom glavnom trgu – nakon što je Janica fenom dovršila štiklu, no o tome u nekom sljedećem postu.
Ipak, sam me grad itekako oduševio. Njegovi stanovnici također. Teško je povjerovati da samo dva sata od zagrebačke malograđanske metropole, postoji grad po svemu različit od pojma “balkanskog”. Možda sam sasvim u krivu. Možda je Ljubljana samo Potemkinovo selo, a mi turisti vidimo samo ono što neki zločesti ljudi iza zavjese žele da vidimo. Možda su Slovenci samo naizgled proeuropski orijentirani i na silu njeguju europski image, a kod kuće slušaju Cecu.
Nekako ne vjerujem. Boraveći samo jedan dan u Ljubljani, bez obzira na domoljublje, rodoljublje i zagreboljublje, shvatila sam zašto Hrvatska još ne može ući u Europu. Silom bismo u nju ušli u najnovijim Mercedesima, a nikako da shvatimo da je do Europe bolje pedalirati na biciklu. Bolje sporije, pa kvalitetno, nego se sa 200 na sat zaletjeti u šengensku ogradu.
Galerija ljubljanskih slika je ovdje!

KOMENTAR?

klik za uvećanje

U vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana i pripadajućih im praznika, većina je ljudi na selu osuđena na gledanje repriza filmova iz ’80-ih, na prežderavanje prekaloričnim kolačima, masnim štruklama, ispijanje litara gemišta i kuhanog vina, svakodnevne višekratne posjete crkvi (jer je to tradicija, a i bojimo se pakla) bez nekog pretjeranog razloga osim razbijanja dosade ili predaha između kremšnita i kakao šnita.
Bez društvenih događanja koje bi mogli posjetiti, ljudi na selu trate dane u birtijama ili u kletima. “Drugačije je bilo kad je Tito bio živ”, rekla bi moja baka koja Titov poster već tridesetak godina skriva u svom ormaru ispod pregača.  “Kad je Tito bio živ, nisu ljudi tol’ko išli po birtijama. Išli smo na Polnoćku i pjevali smo u crkvi”, kaže moja baka koja ne razumije da  promjene u društvenom poimanju Božića nemaju veze sa promjenom političkog sustava – barem ne u hrvatskom slučaju.
A možda smo sad, budući da službeno možemo uživati u vjerskim slobodama, počeli tu vjeru uzimati zdravo za gotovo, pa trenutke koje bismo, mi pravi kršćani, trebali provesti pred oltarom, sad provodimo za šankom.
Nije to loše, rekla bih. Čovjek se i za šankom može pomiriti sam sa sobom i s Bogom.
Nakon ove poveće i nebitne digresije i pretjeranog generaliziranja (a bez empirijskog istraživanja) o hrvatskom interesu za vjerom, mogu samo reći da u posljednje vrijeme i nije tako loše živjeti na selu. Naravno, od mjesta do mjesta taj se osjećaj razlikuje jer država, županije ili općine, malo toga čine da bi svojim građanima izvan najvećih gradova, uljepšali božićne praznike. Sve ovisi, naravno o osobnim inicijativama i trudu nekolicine ljudi koji svoje su voljni svoje živce i slobodno vrijeme utrošiti na uljepšavanje blagdana drugim ljudima, bez da očekuju išta zauzvrat. Izbjegavanje “egzodusa sa hrvatskog sela”, kako je jednom najavio omiljeni pisac svih novinara, Josip Županov, moguće je samo ako se ljudi na selu osjećaju kao ljudi.
Kako većina studenata u Zagrebu dolazi iz neke selendre (uključujući i mene), svi znaju o čemu pričam.
Ipak, u mojoj selendri, Svetom Petru Orehovcu, već se godinama svakog Božića u 15 sati okupljaju mame, tate, djedovi, bake, djeca i mladi, kako bi u svom selu, osim odlaska na mljekaru, prisustvovali još jednom društvenom događaju.

Božićni koncert, Sveti Petar Orehovec; klik za uvećanje

U sat vremena koncerta, koji se priprema i po nekoliko mjeseci, zasigurno svatko može čuti svoju omiljenu božićnu pjesmu, otpjevanu uz pomoć neklasičnih crkvenih instrumenata poput flaute, violine, gitare i trube.

Domaćin koncerta, koji se tradicionalno svake godine održava u crkvi Sv. Petra apostola je zbor “Magnificat” i njegova voditeljica Petra Siladi, studentica PMF-a.

Gosti na koncertu bili su članovi crkvenog zbora već spomenute crkve, takozvani “veliki zbor”, te orkestar Osnovne škole Sveti Petar Orehovec pod vodstvom učitelja Darka Kožara, velikog zaljubljenika u glazbu. Nekoliko pjesama svojom je svirkom popratio i tamburaški sastav “Nova Nada” koji svake godine svira na Polnoćki i Božićnoj misi u Orehovcu.

Sveukupno je izvedeno petnaestak pjesama, a najveće ovacije i ove su godine izazvali “Zvončići”. Kako i sama obožavam tu pjesmu, jedan od najvećih šokova za ove praznike, osim pjevanja na dotičnom koncertu o kojem pišem, bila je spoznaja da je Zvončiće napisao (preveo na hrvatski) nitko drugi doli Krunoslav Kićo Slabinac.

Božićni koncert, iako svojom kvalitetom nikako ne može parirati velikim koncertima poput onog u Ciboni ili slično, ljude kojima je namijenjen neizmjerno veseli. To je ono što sam maloprije htjela reći. Ljudi se žele osjećati kao ljudi, žele vidjeti da netko radi nešto za njih i, baš poput ljudi u gradovima koji imaju prilike svakodnevno prisustvovati nekom kulturno-umjetničkom programu, jednom u godini kvalitetu svog življenja uzdići na neki viši nivo.
I nije bitno što je koncert izveden u crkvi. U ovom je slučaju Crkva samo povod, instrument. Nikako razlog ili svrha.
Sretan Božić svima, bez obzira na formu u kojoj poimate svog Boga.
Galerija slika je ovdje!

“ZVONČIĆI” – “MAGNIFICAT” I TAMBURAŠKI SASTAV “NOVA NADA”

“U TO VRIJEME GODIŠTA” – ORKESTAR OŠ SV.PETAR OREHOVEC

Ovaj je utorak u Sax!-u protekao u znaku zagrebačkih demo bendova.

Nastupili su Kimiko, Dim List i Tomas, no besplatan ulaz i odlične svirke ipak nisu dupkom napunile klub u Palmotićevoj.

Kimiko; klik za uvećanje

Koncert je otvorio mali veliki demo bend Kimiko, čija nam je članica Lora otkrila da, na sreću svih fanova, Kimiko napokon snima prvi album. Njihova je glazba opisivana kao indie electro dream pop, a bend se trenutno sastoji samo od tri člana. No, ako u nekom trenutku zatvorite oči, mnoštvo zvukova koje stvaraju Lora, Zoran i Darko, barem će vas na nekoliko trenutaka uvjeriti da je na pozornici mnogo više ljudi.
Sampleri na koje se bend većinom oslanja, čuda čine, no Kimikovci u svojim live nastupima koriste sve viđene i neviđene instrumente, od kojih je najnoviji “zlobotić” – nevjerojatno kul napravica koja proizvodi uvijek drugačiji zvuk – a da se ne koristi u te svrhe, vjerojatno bi se, zahvaljujući svom, pomalo iritantnom zvuku, koristio za mučenje zatvorenika u američkim logorima u Afganistanu. Ili bilo kojim drugim logorima.

Pjesme su na engleskom i hrvatskom, a u pjevanju se izmjenjuju basistica Lora i gitarist Zoran što me, moram priznati, prilično veseli jer oboje imaju “mekan” glas koji odlično pristaje uz sanjarske, pomalo melankolične zvukove koje proizvode njuhovi instrumenti.
Kolaž tonova, boja i ritmova sa pozornice koji je Saxom širio Kimiko, ipak nije bio dovoljno primjećen zahvaljujući (u negativnom smislu riječi) tome što su nastupali prvi pred, tada još polupraznim klubom. Ipak, svi oni koji su uspjeli vidjeti nastup, nisu ostli razočarani jer je Kimiko, bez obzira na jednog člana manje, zadržao kvalitetu i maštovitost svojih live nastupa.

Nakon Kimika na redu je bio psihodelični,

Dim List; klik za uvećanje

žanrovski nesvrstan bend čudnovatog naziva Dim List. Bend čine Hrvoje, Marko i Ivan zvani Vondra, a na Myspace stranici kažu da zvuče kao  “Walther von der Vogelweide u njegovim najboljim danima”.

Početak njihova nastupa nitko nije ni primjetio – dečki su došli i počeli svirati. Vjerojatno su previše “kul” i avangardni da bi pozdravili ljude koji su ih došli čuti – ili sam propustila neki pokret ignoriranja publike. Lijepo je imati stav, ali u uvjerenju da se uštimavaju, propustila sam prvih nekoliko minuta njihovog nastupa.
Ipak, Dim i List, za svoj ne-žanr, zvuči prilično dobro. Usklađeni su kao da se poznaju i sviraju zajedno sto godina, a Ivan Vondraček svojim majstorijama na klavijaturama unosi u elemente klasike u njihovu urbanu glazbu, što u live izvedbi zvuči stvarno dobro i zrelo.

Posljednji izvođač bio je Luka Tomaš, mladi zagrebački solo izvođač kojeg je u Sax! došla bodriti najveća skupina “aplauzera”. Njegov nastup, nažalost, nisam dočekala, no oni koji su ga čuli kažu da zvuči jako dobro. Tomaš svoju glazbu opisuje kao indie blues, a prisutni elementi američkog folka čine ga bliskim bendovima poput Bright Eyes, The Band ili solo-artistima poput mladog Willyja Masona. Upravo je snimio EP, a sprema se i drugi album.

Sudeći prema onome što se može čuti na njegovoj Myspace stranici, svi koji su došli podržati Luku zasigurno su se kući vratili zadovoljno pjevušeći.

Znam da ja jesam – ali pjevušeći Take a Bow od Kimika.
Galerija slika je ovdje!

KIMIKO – TAKE A BOW

KIMIKO – BERLIN

Jučer je u Sax!-u, na oduševljenje raznolike publike, nakon nekoliko mjeseci zagrebačke apstinencije, konačno zasvirao “otočki bend” Kopito. Kao i inače, većina ljudi u publici nije razumjela ni riječi u njihovim pjesmama na staroviškom dijalektu, no to nikog nije spriječilo da se dobro zabavi. Zašto i bi, kad je Kopito poznato po svojim razigranim, raspjevanim i rasplesanim nastupima koji jednostavno ne predviđaju loše raspoloženje i ukočeno stajanje na mjestu.
Kopito je, nakon ljetnih praznika i sviranja po obali, napokon dočekala i zagrebačka publika (čitaj:zagrebački studenti), a povod je bio i više nego dobar – predstavljanje novog albuma “Teotar Akvarelo”.

Nastup u Sax!-u se i tonski snimao, i to za potrebe radijske emisije 101 Club Session, pa je Kopito pozvalo svoje najglasnije fanove na “završni ovogodišnji zagrebački otočki raspašoj”. Ipak, nekako mi se čini da se, unatoč novom albumu, fešta u Sax!-u nije bila na razini onih u Purgeraju. Bez obzira što Kopito trenutno čini 8 mladića u cvijetu mladosti i što su u publici većinom bile djevojke, oduševljenje su još u početku izazvale tri djevojke, koje su a capella otpjevale dalmatinske pjesme “Kad si bila mala Mare”, “Jemala sam dragoga”, “Rusulica (Di je,nije)” i pjesmu Nene Belana – “Dotakni me usnama”.
Radi se o vokalnom triu “Kasite” koji čine Ivana Lulić, Tina Ralašić i Marija Ljubić, sve tri trenutno angažirane i u akademskom zboru Ivan Goran Kovačić. Kasitama je ovo bio prvi, no zasigurno ne i posljednji nastup. Višeglasne verzije poznatih dalmatinskih pjesama izmamile su veći pljesak nego poznatije Kopito, zbog kojeg se publika i okupila.

Kasite, Sax!, klik za uvećanje

***

Kratki intervju s Ivanom Lulić (Kasite)

Ivana Lulić, Kasite

-Kako su nastale Kasite?
Ivana: Tako što smo imale zajedničku ljubav prema višeglasnom pjevanju i htjele smo raditi neke stvari koje ne možemo pjevati na zboru budući da tamo pjevamo samo klasiku.

-Otkud ime?
Ivana: gledala sam “Seks i grad” i odjednom mi je palo na pamet… kao kad ti se u crtiću upali žarulja iznad glave. Kasnije sam isla googlati i našla da na finskom (sa umlautom na a) to znaci koncept, ideja.

-Ovo vam je bio prvi nastup. Kako to da ste pjevale prije Kopita?
Ivana: Prek veze.. kak drugo.

-Koliko dugo ste pripremale repertoar i kako ste se odlučile baš za te pjesme?
Ivana: Vježbale smo dva mjeseca, ali kad bi se uhvatile slobodne sve tri u isto vrijeme… malo intenzivnije prije nastupa al prije na kapaljku. Menadžer nam je dao trostruki CD s dalmatinskim pjesmama i mi smo morale odabrati par njih koje nam se najviše sviđaju..
Belana smo uspjele progurati samo zato jer ga je obradila klapa Cambi… I naravno, jer je Sax vikao “hoćemo još, haha”!

-Tko su Kasite kad nisu na stejđu?
Ivana: super ultra mega seksi kul tri ženske, hehe :) Mariju uvijek moramo hvatati.. ona je najnaprednije od svih nas… Prva je završila faks i već radi na geodeziji kao vanjski suradnik. Kažem da je moramo hvatati jer je stalno po terenima (u Dubrovniku, a iz Dubrovika je pa joj teško vjerujem da baš ide na terene a ne doma). Tina i ja studiramo ekonomiju. Osim u Kasitama, pjevam u još dva zbora, radim na Radio Studentu i radim na faksu kao demosica. Osim toga, Marija i ja učimo solo pjevanje.

-Planovi za budućnost?
Ivana: Ovaj mjesec imamo dogovor s menadžerom. Ovo u Saxu je bio pokus da vidimo hoćemo li se svidjeti ljudima ili ne. Izgleda da smo se svidjele, bez obzira što su pola Saxa bili naši prijatelji (smijeh).
Pa ćemo vidjet..

-Možemo li očekivati nove nastupe?
Ivana: Nikad ne reci nikad!

***

Povijest Kopita započinje u sobi 109 studentskog doma “Ivan Meštrović”, a povijest Kasita u sobi 6 studentskog doma “Lašćina”. Osim zajedničkog početnog slova K, Kasite i Kopito dijele ljubav prema glazbi i slična početna iskustva.
Pod dojmom prekrasnih pjesama koje uopće ne razumijem, ali od kojih me ponekad prolaze trnci ili od kojih poželim skakati uvis i vrištati, poželjujem (iako se tako ne kaže) i već afirmiranom Kopitu i budućoj nadi domaće produkcije, Kasitama -pregršt sreće, strpljenja, što manje nemoralnih ponuda i barem jedan diskografski ugovor u nadolazećoj godini.

KASITE – RUSULICA (DI JE, NIJE)

Sveti Nikola i Krampus; klik za uvećanje

Stigao je još jedan 6. prosinac, vjerojatno jedini dan u godini kad se djeca bude i ranije nego što bi trebala, a večer uoči blagdana samoinicijativno čiste svoje cipelice i čizmice. Iako ove godine kod nas kruže priče kako bismo, zbog sveopće štednje, ipak trebali u prozor staviti japanke, sveti Nikola, koji nam je stigao i ove godine, nikad nije čuo za recesiju i devalvaciju. U čast omiljenom svecu, djeca širom svijeta sudjeluju u raznim priredbama u njegovu čast. Jedna od njih održana je i u malom potkalničkom selu Sv. Petru Orehovcu.
Učenici nižih razreda i male škole pjevali su, plesali i recitirali pjesmice kako bi razveselili pravog pravcatog svetog Nikolu koji ih je te večeri posjetio na njihovoj priredbi i donio im slatkiše. S njim je došao i zločesti Krampus koji je djeci, iako su bila dobra cijele godine, ipak podijelio i pokoju šibu. Valjda preventivno za iduću godinu.
Mame, pokoji tata, djed i baka, ponosno su pratili prve nastupe svoje djece, a priredbom je koordinirala Vesna Nakani, teta u maloj školi.
Svi su nestrpljivo čekali dolazak sv. Nikole, a kad se on napokon pojavio, neki su bili oduševljeni, dok neki nisu skrivali razočaranje.
“To je sin od moje učiteljice“, rekla je moja 6-godišnja sestra Ana-Marija. Kasnije sam joj morala objasniti da sveti Nikola ima toliko posla, da ne stigne na sve priredbe doći osobno, tako da on svake godine odredi tko će ga gdje zamijeniti.
Naravno, da mi nije povjerovala, a još sam dobila i onaj „misliš-li-da-sam-blesava“ pogled.
Čini se da je u današnje doba skoro nemoguće očuvati neku mističnost, legendu. Na kraju se ipak sve svede na poklone. Tako je i moja sestra bila razočarana onime što je našla u čizmici, bilo joj je premalo. Bez obzira što je informatički pismenija od većine mojih vršnjaka, Ana-Marija ipak ne bi razumjela da u stanju opće gospodarske krize, sveti Nikola mora davati manje poklona, kako bi sva djeca dobila ponešto.
Za nju i njene prijateljice, Nikola je onaj dobar čovjek s visokom kapom, štapom, sjedom bradom i vrećom poklona.
A tko je inače bio taj sveti Nikola, prije nego se sveo na, već spomenutu vreću? Sveti Nikola jedan je od najomiljenijih svetaca, svetac katoličke i pravoslavne crkve, biskup, zaštitnik djece i pomoraca. No, uz sve to, on je i zaštitnik siromaha, zaručnika, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, studenata i mnogih gradova širom svijeta.
Tradicija darivanja korijene vuče iz legende koja kaže da je sveti Nikola pomogao jednom siromašnom čovjeku da uda svoje tri kćeri tako što im kroz prozor bacao vreće sa zlatnicima koje je njihov otac tada dao kćerima u miraz.

zločesti Krampus plaši djecu :) klik za uvećanje

Priča ima dva kraja, a jedan od njih je sljedeći. Kad je nosio zlatnike za najmlađu kćer, Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih. Od toga dolazi tradicija stavljanja poklona u čarape ili čizmice, te spuštanje poklona kroz dimnjak.
Selima i gradovima s Nikolom luta crveni vražičak Krampus, no on ima drugačiju misiju -traži one koji nisu bili dobri u protekloj godini.

Legenda o Krampusu nastala je u izoliranim Alpama, a kroz stoljeća se asimilirala u crkvene običaje. Današnji Krampusov kostim sastoji se od drvene maske, ovčje kože i rogova.
Neki kažu da je Krampus zli alter-ego Djeda Mraza, neki kažu da su Djed Mraz i Krampus ustvari ista osoba, no ne treba se time zamarati.
Treba biti dobar cijele godine, pa je na kraju svejedno tko će doći sa šibom i lancima.. Važno je samo dobro ulaštiti čizmicu jer sv. Nikola zna dobro nagraditi sve koji su bili dobri prema roditeljima i prijateljima, pristojni prema starijima, učili u školi i pojeli sve sa tanjura.
Moja mala sestra nije napravila ništa od toga, no ipak je dobila poklon. Možda je sveti Nikola jednostavno predobar.

U poplavi stranih blockbustera, kojima svakodnevno sa svih strana napadaju naša osjetila, teško je pronaći nešto zaista umjetnički vrijedno i vrijedno pamćenja. Hiperprodukcija filmova danas ne ostavlja prostora za pravo kreativno izražavanje… ipak, teško je biti kreativan u vremenu kad je gotovo sve već isprobano, snimljeno i odglumljeno.

Baš se zbog toga ponekad lijepo vratiti u vremena kad je sve to nešto i značilo. Kad se filmovi nisu snimali zbog novca, već zbog same ljubavi prema tom mediju.

Za one koji se žele prisjetiti tog vremena, sutra u zagrebačkom kinu Tuškanac počinje 40. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva koju zajedno organiziraju Hrvatski filmski savez i Kino Klub Zagreb.

RIJEČ ORGANIZATORA, 27.11. TUŠKANAC

80. rođendan KKZ-a

Ovogodišnja je revija, osim što je okruglo četrdeseta, posebna i po tome što se njome obilježava i punih 80 godina postojanja i uspješnog djelovanja Kinokluba Zagreb, najstarijega filmskog kluba neprofesijskih autora u ovom dijelu Europe i jednoga od najstarijih na svijetu.

Kinoklub Zagreb osnovan je 1928. godine, i to kao kinosekcija Foto kluba Zagreb. Sedam godina kasnije, točnije od 20. studenoga 1935. godine, počeo je djelovati kao samostalni klub, prvo pod nazivom Klub kino amatera Zagreb, a zatim i pod sadašnjim imenom.
Kino klub Zagreb bio je centar cjelokupnog neprofesijskog, amaterskog filmskog života u ovom dijelu svijeta, a u proteklih 80 godina, u njemu su snimljena 1122 filma, što je prosječno čak četrnaest filmova godišnje.

O ovogodišnjoj reviji

Revija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva godišnja je priredba na kojoj se prikazuju najnovija filmska i video ostvarenja autora iz Republike Hrvatske i autora, hrvatskih državljana koji djeluju u inozemstvu.

Za ovogodišnju reviju prijavljeno čak 126 filmova, a ocjenjivački je sud, a ocjenjivački je sud odabrao 58 filmova koji će biti prikazani u šest revijskih projekcija koje počinju sutra!

Ususret reviji – projekcije filmova iz arhive Kino Kluba Zagreb

Sybil, 1963. – Vladimir Petek ; klik za uvećanje

Ipak, protekla 3 dana u Tuškancu su prošla u znaku eksperimentalnih hrvatskih filmova, od nijemih i crno-bijelih, pa sve do onih nastalih prije nekoliko godina, a prikazani su i filmovi, nagrađeni na prošlogodišnjoj reviji.

Vrijedni zaljubljenici u film, iz arhive su iskopali stare hrvatske filmove, od kojih su neki još iz ’30-ih godina, pa je tako malobrojna publika u četvrtak mogla uživati u 10 eksperimentalnih filmova, koji su sveukupno trajali samo 55 minuta.

Smiješan se trenutak zbio nekoliko minuta prije početka, kad je djevojka iz publike organizatora pitala koliko će sveukupno trajati filmovi. odgovorio joj je da će trajati 55 minuta, no da će nam se svima činiti kao da sve to traje 5 sati. I upravo je tako i bilo.

Pola sata nakon početka projekcija, od otprilike 20-ak gledatelja, pola ih je već spavalo, a to nije bilo teško primjetiti jer se radilo o nijemim filmovima. Dakle, u nijemim filmovima nema hrkanja. U dvorani ga je bilo.

Izgleda da su eksperimentalni filmovi publici ipak bili preeksperimentalni, da ne kažem i pomalo dosadni. Najbolje reakcije bile su na nijemi film Oktavijana Miletića iz 1933. “Zagreb u svijetlu velegrada” u kojem se na ironičan način pokušava pokazati kako se Zagreb pretvara u metropolu. Vjerujem da bi taj film bio popularan i u današnje vrijeme, bez obzira što su se promijenili i akteri, a i sam grad se već odavno modernizirao (op.a. ne uzimajući u obzir mentalitet ljudi).
Galerija slika je ovdje!

ISJEČAK IZ FILMA “ZAGREB U SVIJETLU VELEGRADA” – 1933.

Ovogodišnji festival bio je prilično skroman što se tiče stranih gostiju, no imena su, barem u svijetu stripaša, bila i više nego poznata. Miki Muster, pionir slovenskog stripa, s ljubiteljima svoje umjetnosti družio se cijelo subotnje poslijepodne. Muster je tvorac stripova Legendarne pustolovine Zvitorepca , Lakotnika i Trdonje, najčitanijih i najprodavanijih stripova u Sloveniji ikad, koji su upravo prošle godine slavili svoju 55. godišnjicu.
Od stranaca, bio je tu i Matt Hollingsworth jedan je od najboljih svjetskih kolorist, koji je na CRŠ-u održao predavanje pod nazivom ‘Digitalno koloriranje u vizualnim medijima’.
A koliki je značaj CRŠ-a u međunarodnim strip krugovima, govori i to da su na njemu do sad gostovali Gallieno Ferri, idejni tvorac Zagora, Ivo Millazo iz Italije, grupa Novi Kvadrat (zbog čega su se Mirko Ilić i Igor Kordej nakon dugo vremena iz SAD-a vratili u Hrvatsku), Angelo Stano iz Italije  Dylan Dog)

Već tradicionalno, održana je i dodjela nagrada “Mladi lavovi”. Riječ je o nagradama za najbolje mlade strip crtače i crtačice i buduće potencijalne zvijezde hrvatskog stripa. U natjecanju mogu sudjelovati svi mlađi od15 godina, a najuspješniji osvajaju mjesto u festivalskom katalogu.
Ove godine nagradu su primili  Luka Duvančić, Matija Štahan, Fran Strukan, Mihael Badjun i Nina Ivanović.

Ipak, bez obzira na hrpu šarenih stripova, legendarne crtače i strane goste, ne mogu se oteti dojmu da je moglo proći i bolje. Možda bi ovogodišnji CRŠ prošao bolje da su se organizatori malo bolje informirali i da nisu festival organizirali u istom vikendu kad je trajao i najveći u povijesti Interliber, za kojeg kažu da je ove godine primio čak sto tisuća posjetitelja.
Ipak, oni koji su odlučili ne otići na već tradicionalno dosadni Interliber i izbjeći nesnosne gužve koje stvaraju puni autobusi osnovnoškolaca na izletu u Zagreb, mogli su u miru potražiti nastavak omiljenog stripa na CRŠ-u ili zatražiti od pravih pravcatih strip crtača da im nacrtaju omiljenog junaka.

I, na kraju, Galerija slika!

* Rekao je jednom Zagor, popularni strip junak :)

Pssst! festival nijemog filma ; klik za uvećanje

“Potjera za zlatom”, film po kojem je Charlie Chaplin želio biti zapamćen, jučer je zatvorio Festival nijemog filma koji se održavao u Centru za kulturu Trešnjevka.
U četiri dana, gledatelji su mogli pogledati legendarne bezvučne klasike koji su, kako kažu organizatori, zajedno sa svojim glumcima, nepravedno zapostavljeni dolaskom zvučnog filma.
Pioniri filma poput Charlesa Chaplina, Sergeja Ejzenštejna i Bustera Keatona, snimili su prava remek djela, koja su dio svake filmske antologije, a naša ih je publika davno mogla vidjeti samo u kinoteci. Kako bi se ta vrsta umjetnosti približila i mlađim naraštajima, krenula je inicijativa za ovom jedinstvenom manifestacijom.

Pssst! Festival nijemog filma otvoren je u četvrtak, 13.11. i to “kratkišima”- kratkim filmovima Charlieja Chaplina – “Imigrant” iz (1917), Avanturist (1917) i Žena (1915).

Charlie Chaplin - najava filma ; klik za uvećanje

Zanimljivo je da su se, uz kasniju projekciju filma Sherlock JR Bustera Keatona, te večeri na repertoaru trebala naći samo tri, već spomenuta Chaplinova filma.
Ipak, sve je iznenadila slučajna (ili ne) projekcija još jednog kratkog filma, što je voditeljica programa Nikolina Majdak opravdala “zanesenošću Chaplinovim filmovima” i od publike izmamila smijeh i pljesak.

Scena iz filma "Imigrant" ; klik za uvećanje

Kratkiš “Imigrant” zanimljiv je i pomalo tragikomičan film o Charliejevom putovanju u obećanu zemlju SAD i nevoljama koje ga prate na brodu kojim putuje i u Americi, dok je “Žena” film o zamjeni identiteta, u kojem Charlie, da bi izbjegao kaznu, glumi ženu u koju će se zaljubiti muški dio ekipe filma. Naravno, za potrebe preobrazbe, Charlie se morao odreći svojih legendarnih brkova, zamijeniti klaunovcke cipele onima na petu, te obući haljinu s volančićima.

Scena iz filma "Žena", klik za uvećanje

Treći film, “Avanturist”, izvrsna je polusatna komedija o Charlieju kao odbjeglom zatvoreniku koji spašava majku i kćer bogatašice i zatim useljava u njihov dom. Kad ga razotkriju i dođe policija, slijede urnebesne scene nadmudrivanja, uvježbane do savršenstva.
Atmosferu u dvorani podizao je i daroviti mladi pijanist Ivan Vondrić koji je svojim majstorijama na klaviru napravio savršenu glazbenu podlogu, toliko realnu da je u većini trenutaka bila i neprimjetna. Na iznenađenje prisutnih, Vondrić je usred četvrte projekcije izašao iz dvorane i ostavio publiku da začuđeno promatra film. U tim je trenucima vjerojatno svatko u publici pokušavao što tiše i disati.

ULOMAK IZ FILMA “AVANTURIST” CHARLIEJA CHAPLINA

Nakon ciklusa filmova Charlieja Chaplina, četvrtak je ponudio i izvrstan nijemi filmski hit, Sherlocka JR, Bustera Keatona. Sherlocj JR njegova je najkraća dugometražna komedija u kojoj se ogledaju Keatonovi utjecaji na gotovo sve umjetničke pravce prošlog stoljeća (poput dadaizma, nadrealizma i umjetnosti apsurda), a pokazuje koliko je Keaton bio ispred svog vremena. Muzička pratnja filmu bili su Žiga Golob (bas, kalimba, ukulele, glas), Astrid Kuljanić (glas, šuškalice) i Kruno Levačić (udaraljke, glas).

Petak je na Trešnjevci bio dan za radove s Akademije dramskih umjestnosti. Jedanaest autora predstavilo je svoja djela koja su napravljena bez zvuka zbog tehničkih problema i financijskih ograničenja u kojima su nastala.
Za hit dana izabran je film Renea Clairea, “Pariz koji spava” iz 1923. godine, a voditelj programa bio je Krešimir Mišak.

Dvoranu su u subotu napunili pravi ljubitelji sedme umjetnosti – na programu su se našli “Krstarica Potemkin” Sergeja Ejzenštejna i “Faust” F.W. Murnaua i Karla Freunda, dok je posljednji dan, uz već spomenuti film “Potraga za zlatom” ponudio i dva filma domaćih autora – “Rastanak” Irene Škorić i “Nemoj tamo, nemoj-tu si!” redatelja Josipa Viskovića-Viskija. Voditelj programa bio je Mario Kovač.

ROMAN DANKO (koorganizator): O ideji festivala

Osim projekcija kraćih i dugometražnih filmova, koje su se održavale u kinu CKT-a, u predvorju centra, filmski sladokusci mogli su prisustvovati i cjelovečernjoj YouTube selekciji zaboravljenih klasika. Organizatori napominju da su sve predstave bile jedinstvene i neponovljive jer se nikad više neće ti filmovi projicirati uz istu, uvelike improviziranu glazbenu podlogu.

ROMAN DANKO: “Ovo je događaj koji se događa samo jedanput!”

Ovogodišnji Festival nijemog filma ponudio je drugačije filmove od onih na koje smo navikli i vratio nas u neko prošlo vrijeme, možda pomalo i romantičnije, no svakako umjetnički vrednije od današnjeg vremena hiperprodukcije svega, pa i umjetnosti. Ne postoji više l’art pour l’art. Možda jedino l’art pour l’argent.